RIJEKA grad susreta prošlosti i budučnosti   

    Rijeka je grad žustrih i živahnih ljudi , grad pomoraca i trgovaca , lučkih i industrijskih radnika , grad sveučilišne tradicije i mladosti. Kroz povijest ovaj čudesni djelić hrvatske zemlje je fokus silnica različitih kultura, jezika, običaja i utjecaja: Mediterana na čijoj jadranskoj obali i leži, ali i predalpskih predjela, alpskih i panonskih prostora. Brojni ostaci materijalne kulture: arheološki nalazi, građevine i spomenici živo svjedoče o dugovječnosti života, ustrajnoj opstojnosti njegovih žitelja u mijenama povijesti kroz razdoblja blagostanja, obilja, kataklizmi i nedaća. Brojne pretpovijesne gradine koje nastavljaju život u ilirskom predrimskome razdoblju na obližnjim, danas već gradskim područjima, antička groblja, luk rimskoga castruma, dijelovi zida predalpske klauzure, ostaci kasnoantičkih rimskih termi s iznenađujuće raskošnim mozaicima na kojima je kasnije izgrađena i riječka romanička, a kasnije barokizirana trobrodna Vela crikva s ukošenim zvonikom iz kraja XIV. stoljeća. Na brdu ponad kanjona Rečine ponosno stoji oronulo zdanje ranosrednjevjekovne frankapanske gradine Trsat nastavljajući život pretpovijesne ilirske gradine borbenih Liburna. U zavjetrini gradskih zidina na morskoj obali nastaje romaničko-gotički augustinski samostan svetoga Jeronima s najstarijim riječkim srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima, freskama i kapelama.
    Možda je tu negdje između toga samostana i gradskoga kaštela bila kuća "prebivanie častnoga otca g(ospodi)na Šimuna biskupa Modruškoga" - izbjeglice pred Turcima u kojoj se smjestio na kratko vrijeme i u razdoblju od studenoga 1530. do lipnja 1531. godine tu organizirao glagoljsku tiskaru u kojoj je otisnuo ne samo liturgijske knjige (Misal hruacki) već i prvo tiskano izdanje svjetske povijesti na hrvatskostaroslavenskome jeziku (Knjižice od žitija rimskih arhierjeov i cesarov), nastavljajući svoj rad na bogatu tradiciju glagoljske pismenosti grada Rijeke. Tu je na maloj uzvisini barokna rotonda-katedrala sv. Vida, zaštitnika grada, prvobitno crkva Isusovačkoga kolegija koju u XVII. stoljeću podigoše po rimskim i venecijanskim uzorima isusovci došavši u ovaj grad na poziv Gradskoga vijeća Rijeke iz austrijskih zemalja šireći duh protureformacije i habsburškoga katoličkoga europejstva.
    Tu su 1627. godine osnovali svoj kolegij i gimnaziju koja je 1633. godine dobila status sveučilišta na kojem se izučavala teologija i filozofija, kasnije nautika, i nakon ukunuća isusovačkoga reda krajem XVIII. stoljeća.To je znakovito prikazano na gradskome tornju - ulazu u grad s morske, zapadne strane s velikom urom, gdje ispod dvoglava orla prolaznike u otmjenoj maniri početka XVIII. stoljeća pozdravljaju glavom i habsburškom bradom dvojica austrijskih nadvojvoda. Na morskoj obali, gdje će se s vremenom razviti najveća istočnojadranska luka i u kanjonu Rečine, smještene su prve riječke manufakture i industrija: Rafinerija šećera (1750.-1828.), Tvornica papira (1823.) i Tvornica torpeda (1873.) koje su danas promjenom okolnosti prestale raditi. Jedna od najstarijih europskih rafinerija nafte i prva rafinerija osnovana u Austro-Ugarskoj daleke 1889. godine je Rafinerija nafte Rijeka, koja danas uspješno radi na dvije gradom odvojene lokacije. Veliko brodogradilište vuče tradiciju iz prošlih tisućljeća i Luka Rijeka, koja se nakon ovih zadnjih deset teških godina polako oporavlja, daju osnovni industrijski ugođaj ovome gradu. Raskošno zdanje gradskoga kazališta u stilu najbolje austrijske kazališne arhitekture druge polovice XIX. stoljeća, crveno-bijela kapucinska crkva sagrađena i kao svjetionik, a po uzoru na lurdsku crkvu, šiljata strijela kozalske crkve-mauzoleja, brojni neboderi posijani od Martišnice do Kantride govore o životu i kontinuiranome djelovanju više od dva milenija: od ilirskih ratnika i pomoraca, rimskih legionara, preko hrvatskih stočara, zemljoradnika, tesara i brodograditelja, mletačkih trgovaca, austrijskih isusovaca, francuskih i mađarskih činovnika, furlanskih, kranjskih i čeških obrtnika do nas današnjih Riječana, pretežno došlih iz bliže i dalje gradske okolice: iz najbliže slovenske okolice, iz Istre, Krka, Cresa pa sve tamo do Paga ili dalje u Dalmaciju, iz Gorskoga kotara, ponosnoga Senja, burnoga Podgorja i Like, ravne Slavonije pa sve do Bosne i kamenite Hercegovine.    Rijeka je grad koji pamti ne samo Ilire-Liburne, Rimljane već i vlast patrijarha iz Akvileje u čije ime upravljaju Rijekom grofovi Devinski i Valsee, Frankapana, napadaje i pljačku Mlečana, pa zatim vrijeme vlasti Habsburgovaca koji joj dadoše status slobodnoga kraljevskoga grada, potvrdivši joj stari srednjovjekovni gradski statut i davši joj gradski grb s dvoglavim orlom i carskom krunom. Živo je sjećanje na Napoleonove generale i kraljevinu Iliriju, Jelačićevu upravu u ime Hrvatskoga sabora, mađarsku vlast nad Rijekom kao posebnim teritorijem pridruženim kruni svetoga Stjepana. Još su živi oni koji su rođeni za kratkotrajne uprave Narodnoga vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba, postojanja riječke neovisnosti i pripojenja kraljevini Italiji, te koji su doživjeli u drugome svjetskome ratu slom fašizma, te povratak grada matici zemlji u kojoj Rijeka poprima današnji oblik i veličinu.
    Rijeka je grad koji se razvija uz obalu mora, ali i grad koji se gradi uz obalu male, ali uvijek bogate vodom rijeke Rečine, koja dugo vremena grad dijeli, na dva grada, smještena u dvije administartivne jedinice ili dvije države, omogućujući mu time bogatstvo raznolikosti sačuvavši mu posebnost i originalnost. Tu dvojnost kao iskaz povijesne, političke, životne nužde ili kompromisa Rijeka je koristila kao prednost u vremenima koja su joj bila nesklona ili kao realnost kojom se branila i jačala postavši luka i izlaz na more ne samo hrvatskoga korpusa čiji je prirodni dio već i daljega zaleđa alpskih, panonskih i podunavskih predjela i njihovih sveopćih interesa.
    Rijeka je grad legendi i čudesa. Na Trsatu je odmorište anđela na putu u Loreto kada su prenosili kućicu nazaretske svete Obitelji (1291. godine) o čemu osim pobožne legende svjedoči zavjetna crkva Majke Božje Trsatske s ikonom koju je opet prema legendi naslikao sveti Luka Evanđelista. U Starome gradu je mjesto strašnoga bogohulja i oskvrnuća Raspetoga na križu, što ga učini zbog loše kartaške sreće Petar Lončarić 1296. godine, a to je i mjesto njegove strašne osude, jer ga u isti čas proguta zemlja otvorivši se pod tim nesretnikom. I danas se može u riječkoj katedrali na oltaru vidjeti čudesno raspelo iz toga vremena s kamenom koji je bacio riječki kartaš loše sreće. A odjek legendi vezanih za česti boravak turskoga brodovlja i strah od nerijetkih napada tuniško-ulcinjskih gusara je ostavio trag u nakitu stanovništva jadranske obale, a čija izrada je u Rijeci doživjela svoju umjetničku apoteozu: "Popuhnul je tihi vetar i črni Moro", kako to pjeva narodna pjesma, s Kvarnera "uzel je Mari krunu". Črni Moro je glavni lik na riječkome nakitu: naušnicama, prstenja, broševima i ogrlicama, poznat kao morčić, odnosno moretto. To je prepoznatljivi znak pripadnosti riječkoj i primorskoj tradiciji, posebno žena ovoga kraja.
    Rijeka je grad dolazaka i odlazaka brodova kojima je to matična luka danas, a u prošlosti luka ilirskim liburnama, rimskim sagenama, mletačkim galijama, dubrovačkim karakama, španjolskim navama iz napuljskoga kraljevstva ili Papinske države, uskočkim brzoplovkama na obali Rječine, senjskim brikovima, dalmatinskim bracerama, francuskim korvetama, engleskim krstašima, austrijskim i ungaro-croata parnjačama, brodovlju domaćih brodovlasnika i svjetskih kompanija kojima se donosilo i raznosilo bogatsvo kolonija, industrijske sirovine i proizvodi, drvo obližnjih šuma, kamen, vuna i žito, skupocijena luksuzna roba Orijenta i i srednje Europe, posebno Panonije i njoj gravitirajućih zemalja, ali i odlazilo potražiti bolji život i sreću u novome svijetu Sjeverne i Južne Amerike, Australije.I danas je to luka kroz koju se prevozi roba namijenjena Hrvatskoj i obližnjim zemljama, a u svijet se šalju iz tih zemalja njihovi proizvodi.  To je grad čija obala u dugome luku od zaljeva staroga joj konkurenta Bakra do Preluke kod ljupkoga Voloskoga prisno priljubila uza se morem cijeli svijet, upravo čežnjom i zanosom brojnih Riječana koji ploveći svim morima svijeta uvijek uz ljubav i privrženost obitelji i svome narodu, gradu i domovini nadasve gaje poštovanje prema čovjeku-susretniku-osvajajući ga svojom otvorenošću, jednostavnošću i pretvarajući ga prisnošću u odana i trajna prijatelja.