Hrvatska glagoljaška tradicija svakako je najosebujniji segment povijesti hrvatske kulture. Dok su svi ostali slavenski narodi glagoljičko pismo posve napustili, najkasnije još u XII. st.,Hrvati su tu trdiciju pronijeli čak do XIX., odnosno XX. st.,dakako ne u svim razdobljima u jednakoj mjeri.Štoviše , evropska je kulturno znanstvena javnost sve od XIV. st., pa do osnivanja slavistike potkraj XVIII. st., glagoljsko pismo upoznavala najčešće posredovanjem upravo hrvatske tradicije (usp. Jurja iz Slavonije, češka glagoljska epizoda, G. Postello...), pričem se u razmatranju njezina podrijetla nejčešće spominjao Sveti Jeronim, gotsko pismo (skandinavske rune) , ili pak - gruzijsko odnosno armensko pismo.Povezanost s čirilometodskom misijom u Moravsku 863. g. (bez obzira na kontinuitet spominjanja Čirilova i Metodova imena u hrvatskoglagoljskim brevijarima) uslijedila je tek nakon pronalazaka bugarsko-makedonskih odnosno češko-moravskih spomenika iz XI. st., dakle s osnivanjem slavistike , potkraj XVIII. i poč. XIX. st.
    Nužno je ovdje upozoriti na što se zapravo "glagoljska tradicija" odnosi.To nije dakako samo pismo (koje je najvjerovatnije originalno djelo Konstantina Filozofa , nastalo u Carigradu uoči Moravske misije 863. g., a utemeljeno na sustavcnom razvijanju slovnih oblika, ali i na temelju njegova poznavanja brojnih onodobnih pisama),nego i staroslavenski jezik (najstariji slavenski književni jezik koji je isprva oblikovao sredinom IX. st., Konstantin Filozof na temelju makedonskog dijalekta iz okolice Soluna, i koji se koristio u znatno kroatiziranoj inačici ), staroslavenska liturgija ( što se u Hrvata još u XII. st., priklonila posve zapadnom obredu,čuvajući ipak tragove negdašnjeg bizantskog izvorišta),te srednjovjekovna -liturgijska i neliturgijska književnost, pisana uglavnom glagoljicom, i amalgamom hrvatskog i staroslavenskog jezika, koja je sjedinjavala motive i forme, istočnog (bizantskog) i zapadnog ishodišta, s postupnom sve večom prevagom posljednjih.Sav taj kompleks, kroz koji se prepleću istočna izvorišta i zapadna nadgradnja, obično se naziva - glagoljaštvom.     Pogledamo li kartu razmještaja najstarijih epigrafskih/kamenih glagoljičkih spomenika, onih tek iz XI., XII., i XIII. st., lako ćemo ustanoviti da je njihova najveća koncentracija upravo prostor Istre, Kvarnera i sjeverne Dalmacije. Nigdje, u drugim "glagoljaškim zemljama", ni u Češkoj ni u Bugarskoj ili Makedoniji nema toliko glagoljičkih kamenih spomenika kao na ovom razmjerno malom djeliću Mediterana!
    Pitanje je li upravo taj prostor jezgra hrvatskoga glagoljaštva nije riješeno. Povijesni, posredni dokumenti te neki sačuvani pergamentni ulomci, češće se odnose na južnije krajeve: Najstariji povijesni dokument o proširenosti glagoljske tradicije među Hrvatima su pisma pape Ivana X. splitskom nadbiskupu, zatim hrvatskome kralju Tomislavu i zahumskom knezu Mihajlu Viševiću (…) iz 925. g. gdje stoji zapis o proširenosti "Metodijeve doktrine" na njihovu području, dakle svega 40 godina nakon Metodove smrti (885), te jedan od zaključaka Splitskog crkvenog sabora iz 928. g. gdje se, u smislu liturgijskog jezika, kao problematične navode biskupije na istočnom kraju hrvatskog prostora: stonska, dubrovačka i - kotorska. Iako se tu izrijekom ne spominje pismo, prihvaćeno je danas mišljenje kako je širenje glagoljice krenulo upravo iz središta jezično tolerantne Bizantske Dalmacije (kao sredstvo bizantske politike, po sličnom načelu kao i u Moravskoj), također obilato nastanjenima Slavenima, ali se i naglašava kako je to zacijelo prvo provedeno u tom južnom prostoru, a ne na tada perifernom Kvarneru. Iz najstarijih glagoljički dokumentiranih stoljeća, iz XI. i XII. st., raspolažemo na tom istočnom hrvatskoglagoljičkom polu samo s nekoliko spomenika (Budimpeštanski fragment, Grškovićev odlomak apostola, Mihanovićev odlomak apostola, možda i Prva stranica Kijevskih listića…), a odnedavna i s jednim glagoljskim natpisom, zacijelo iz XI. st.: Konavoskim glagoljskim natpisom, jedinim glagoljičkim kamenim spomenikom južno od rijeke Krke.
    Glagoljaštvo na tom istočnom hrvatskoglagoljskom polu već s krajem XII. st. ili s početkom XIII. - nestaje, otprilike kada i u Makedoniji. Nakon tog razdoblja, glagoljicu na cijelom prostoru istočno od, otprilike, rijeka Krke i Vrbasa zamjenjuje u tom slavenskom korpusu - ćirilica (prisutna ondje barem od XI. st.), uz vrlo rijetke istočnije glagoljičke "izlete". Na zapadnome polu, području Istre, Kvarnera, Like, sjeverne Dalmacije, glagoljaštvo je također prisutno od najstarijih razdoblja (XI., XII. st.: Plominski natpis, Valunska ploča, Krčki natpis, Bašćanska ploča…), s time da upravo na početku XIII. st. glagoljaštvo doživljava snažan zamah. Povoljne crkvenopolitičke prilike (sukob pristaša reformističkog i antireformističkog pape, odluke rimske sinode o jezičnoj toleranciji) dovele su do bujanja glagoljskog pisanja, a takva snažna produkcija uvjetovala je i formiranje posebnoga tipa glagoljičkog pisma: ustavne (hrvatske) glagoljice (karakteristične po priljubljivanju slovnih linija recima, pravokutnom odnosu linija, premašivanjem slabih slovnih dijelova izvan osnovnih redačkih linija…). Otada razvoj hrvatskoga glagoljaštva pratimo samo na tom zapadnom polu. U segmentima taj će se tip glagoljičkog pisma usavršavati sve do XVI. st., ali već u drugoj polovici XIII. st. prosječno čitateljevo oko neće više razlikovati razlike u pismu između pojedinih fragmenata.
    Kao "zlatno doba" hrvatskoga glagoljaštva navodi se XIV., a osobito XV. stoljeće. Premda se hrvatskim jezikom a latinicom počelo pisati još sredinom XIV. st. (iz tog je vremena poznata Šibenska molitv) kao uvjerljivo glavno pismo sve do početka XVI. stoljeća (otprilike do pisanja Marulićeve Judite 1501. g.) upotrebljavala se glagoljica. Naprimjer, čak 15 sačuvanih kompletnih glagoljskih misala (da se zadržimo sada samo na liturgijskoj produkciji), od kojih je možda najpoznatiji, pa i najljepši, Hrvojev misal, danas čuvan u Istanbulu. Kruna takva bogatstva svakako je tiskanje prve hrvatske knjige upravo ovim slavenskim pismom - Misala po zakonu rimskoga dvora- 22. veljače 1483. g., ne slučajno upravo na dan Svete Stolice (radi dokazivanja vlastite lojalnosti), najvjerojatnije u Veneciji.
    Nakon još nekoliko knjiga otisnutih u Veneciji, osnovana je i prva poznata glagoljska tiskara na hrvatskome tlu koja je djelovala između 1494. i 1509. g., u Senju (jedinom biskupijskom središtu u okviru Zapadne crkve u kojemu se pjevana liturgija morala obavljati na staroslavenskome) za koje je vrijeme otisnuto 7 vrlo vrijednih izdanja, pretežito još liturgijskog i uopće sakralnog (srednjovjekovnog) sadržaja: misal, priručnik za ispovijedanje, zbirka korizmenih propovijedi, Marijini mirakuli… Godine 1530. i 1531., kada je već u hrvatskoj kulturi nastupila velika smjena epoha, i kada je latiničko pismo, zajedno s novim renesansno-humanističkim uzusima književnog stvaranja, već snažno zadominiralo hrvatskom pismenošću, u gradu Rijeci djelovala je glagoljska tiskara u organizaciji izbjegloga modruško-krbavskog biskupa Šimuna Kožičića Benje, poznatoga glagoljaškoga humanista, autora i latinskih i staroslavenskih tekstova. U njoj je otisnuto 6 naslova, od kojih nisu svi liturgijskog sadržaja: jedno je djelo, naime, povijesni pregled rimskih papa i kraljeva, prijevod s latinskoga (Žitije ot rimskih arhijereov i cesarov). Prije nego što se autohtona hrvatska glagoljaška tiskarska tradicija zaključi 1561. g. tzv. Brozićevim brevijarom, otisnutim ponovno u Veneciji, vjerojatno zbog propasti domaćih tiskara, svakako moramo upozoriti na protestantsku tiskaru u Urachu kraj Tübingena, gdje su se knjige obilno tiskale obojim slavenskim pismima - ćirilicom i glagoljicom, te - latinicom, i to 1561-1564. g. Protestantskom pokretu odgovarala je slavenska glagoljaška tradicija unutar latinskog univerzalizma Katoličke crkve, a brojni glagoljaši, osobito istarski, pristajali su na kulturnu afirmaciju koju im je ovaj pokret nudio tiskanjem brojnih knjiga.
    Na liturgijskome planu početkom XVII. st. (jer uporaba se glagoljice ponovno sužuje), dolazi do velike promjene, u organizacije rimske Kongregacije za nauk vjere (Congregatio de propaganda fide): iz crkvenopolitičkih razloga, radi otvaranja prema Istočnoj Crkvi, dopušta se daljnja uporaba glagoljice, ali ne i - hrvatskostaroslavenski jezik. On se, naime, morao zamijeniti - istočnom (ruskom, rusinskom - dakle grkokatoličkom) redakcijom staroslavenskog jezika.     Takvo premošćivanje nikad nije, kao što znamo, uspjelo, a kroz višestoljetno trajanje, nanesena je golema šteta hrvatskoj autohtonoj glagoljaškoj tradiciji. Ona je obnovljena, zaslugom Dragutina Antuna Parčića 1893. g., odnosno ponovnim tiskanjem hrvatskoga glagoljskog misala u Rimu. Otada pa sve do odluka II. vatikanskog koncila (1962-1965), u hrvatskim je crkvama, dakako na tradicionalnom glagoljaškom prostoru (ponajprije prostor Riječke metropolije) obavljana liturgija na istom jeziku (dakako - crkvenoslavenskome) na kojemu se to činilo sve od IX. st. pa do početka XVII. Otada, posljednjih desetljeća, takva liturgija (ne na narodnom jeziku, no ipak na narodu razumljivu jeziku, oplemenjenom tradicijom) rezervirana je samo za posebne - svečane prigode. Na otoku Krku npr. takva je tradicija sačuvala kontinuitet u svakodnevnim večernjim molitvama i u crkvenim pjesmama. Stručnjaci paleoslavisti cijelog svijeta uvijek se raduju prigodi da prisustvuju takvoj liturgiji koja se, unatoč svim zatiranjima, sačuvala sve do današnjih dana. Štoviše, posljednjih se godina čak i prevode novi liturgijski tekstovi na hrvatski staroslavenski kako tradicija ne bi, zbog promjene liturgijskih uzusa, odumrla.

Preporučamo gledanje stranice preglednikom IE u rezoluciji 800x600