BISKUP ŠIMUN KOŽIČIĆ BENJA I GLAGOLJSKA TISKARA U RIJECI 1530.-1531. GODINE
Šimun
Kožičić-Benja (Zadar oko 1460.-1536.), rođen je u uglednoj
zadarskoj patricijskoj obitelji Benja - Kožičića, od majke
Mlečanke iz ugledne obitelji Contarini. Iako su roditelji
htjeli da postane vojnik odlučio se za svečenićki poziv.
Nakon školovanja u Zadru i Rimu 1502. godine postaje zadarskim
kanonikom, a zatim i paškim nadpopom. Modruškim biskupom
imenuje ga papa Julije II. 1509. godine u vrijeme opće nesigurnosti
izazvane porazom hrvatske vojske na Krbavskome polju 1493.
godine. Benja je aktivni sudionik Lateranskoga sabora od
1512. godine, gdje je na šestoj sjednici 1513. godine održao
i govor tiskan kasnije pod naslovom:
" Simo. Begn. Episcopi Modrusiensien.
Oratio i Sexta Lateran. Concilii Sessione. Quinto Kalen.
Maias habita. M. D. XIII". Spis pod naslovom."
S. Begnius. Epus. Modrusien. Bernardinu. Frangepanibus Modrusiae
etc. Comiti: Salutem.", koji je posvetio je Bernardinu
Frankopanu (1453-1529). Na drugoj strani te tiskovine stoji
: " Oratio per S. Begnium Epum Modrusien in Sexta Sessione
Lateran. Synodi habita". U tom govoru Begna govori
o potrebi obnove Katoličke crkve i nevoljama u Hrvatskoj
prouzrokovanim turskim osvajanjima.
1516. godine je Benja pred papom Leonom
X. i kardinalima na istom koncilu održao govor: " Si.
Begnii Epi modrusien. de Coruatie desolatioe Oro ad Leonem
X Pont. max. Nouebris habita. M.D.XVI." Na trećoj strani
toga spisa stoji: " Si. Begnii. Episciop Modrusiensis
de Coruatiae desolatione Orato". U tom govoru koji
započinje s "... In animis vestris excidisse..."
Benja iznosi povijest obitelji Frankapan i njezine zasluge
u borbi protiv Turaka, iznosi i stanje u kojem se nalazi
Hrvatska i moli za pomoć, koja je inače slabo pristizala.
Sve to vrijeme Benja je u diplomatskoj službi ugarskoga
kralja i često boravi u rodnome Zadru, jer je boravak u
modruškoj biskupiji vrlo nesiguran. Nakon pojačanih turskih
napada uskoro napušta Modruš, odlazi u Novi u Vinodolu,
a potom 1529. godine u "tvrdu" Rijeku, u sigurnu
zavjetrinu pod neposrednom vlašću Habsburgovaca, na teritorij
druge (pulske) biskupije, u blizini frankapanskih posjeda
(Trsat, Grobnik, Bakar, Kraljevica, Hreljin, Drivenik).
Rijeka je tada grad koji nije doživio nalete Turaka, ali
je okusio osvajanje od strane "Prejasne Republike sv.
Marka" 1508. godine, zatim opet 1509. i 1511. godine.
Tada Habsburgovci shvaćaju svu ozbiljnost situacije, uviđajući
važnost ove luke i grada i sagledavajući svoj dugoročni
interes, ozbiljnije pomažu gradu, uređuju grad i njegovo
gospodarstvo. Grad dobiva 1530. godine preuređen i osuvremenjeni,
uglavnom potvrđen u osnovi stari (hrvatski) gradski statut
i jake gradske kapetane od kojih je jedan od uglednijih,
u vrijeme Kožičićeva boravka u Rijeci (1529-1531), Nikola
Jurišić (Senj 1450- Kiseg 1545), prije toga kapetan Senja
i Senjske kapetanije, kasnije junak obrane Kisega u Mađarskoj.
Vjerojatno 1529. godine, tj. nakon smrti Bernardina Frankopana,
feudalnoga patrona i mecene Modruške ili krbavske biskupije,
tadašnji riječki kapetan Nikola Jurišić, Senjanin i glagoljaš
tradicijom podupire prognanika-biskupa modruškoga ili krbavskoga
Šimuna Kožičića Benju koji je neko vrijeme bio i upravitelj
senjske biskupije u njegovome radu: obrani hrvatskoga narodnoga
bića, teritorija i europskoga društva zasnovana na kršćanskome
univerzalizmu i zajedništvu. Rijeka toga vremena je sredina
gdje je glagoljica pismo koje ravnopravno sudjeluje u javnome
životu. Iako je gradski statut iz 1530. godine pisan latinskim
jezikom, univerzalnim pismom globalizirane Europe, glagoljica
je također pismo gradskih notara (Guerin = Kvirin Tihić-Tranquilus),
gradske uprave, Riječkoga zbornoga Kaptola, kao i kaptolske
škole na hrvatskome (čakavskome) jeziku namjenjene gradskoj
djeci, ali i došljacima poput Primoža Trubara, osnivača
slovenske književnosti i promicatelja reformacije, koji
je po predaji pohađao tu školu u Rijeci 1520-1521. godine.
Ovdje je biskup-prognanik nastavio rad koji je, vjerojatno,
već započeo još na zadarskome području s krugom svećenika-glagoljaša
na hrvatskome prijevodu Biblije. Poznato je da je Benja
u 1530. godine boravio u Veneciji radi organiziranja rada
štamparije odnosno štampanja knjiga, a iste se godine 17.
listopda vratio u Rijeku, gdje je već krajem godine u netom
osnovanoj tiskari zajedno s iskusnim meštrima Dominikom
i Bartolomeom z Breše štampaduri, najvjerojatnije prethodno
priredivši tekstove tiskao šest izdanja, tj. knjiga na hrvatskostaroslavenskome
i hrvatskome jeziku, glagoljskim pismenima, Time je grad
Rijeka učinio hrvatskom kulturnom metropolom, ali i jednim
od središta ranoga europskoga tiskarstva.
Tako je štampan v Rici v hižah prebivanie
častnoga otca g(ospodi)na Šimuna biskupa Modruškoga niz
od nama danas poznatih šest knjiga :
Psaltir,
priručnik za učenje glagoljice (bukvar)
To djelo (14 cm, 8 listova, papir) nosi samo Kožičićev tipografski
znak, bez oznake vremena i mjesta tiskanja. Može se pretpostaviti
da je najvjerojatnije tiskan ili kao probni otisak prije
15. prosinca 1530. godine prije dolaska tiskare u Rijeku
ili u Rijeci na početku odnosno na završetku rada tiskare
1531. godine. Jedini sačuvani primjerak čuva se u Sankt
Peterburgu (Ruska nacionalna knjižnica). Kršćanska sadašnjost
je 1976. godine izdala faksimilno izdanje.
Oficij
rimski. Rijeka, 1530. godine
To je molitvenik za privatnu pobožnost (15 cm, 119 listova,
crveno-crni tisak u jednome stupcu), čiji je puni naslov:
U kolofonu čitamo:
Sačuvano je svega 5 primjeraka i to u : Zagrebu (Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Knjižnica Metropolitana), Sankt Peterburgu (Ruska nacionalna knjižnica - 2 primjerka) , i u Weimaru (Pokrajinska knjižnica).
MISAL HRUACKI. Rijeka 1531. godine
To izdanje (21 cm,256 listova ,crno-crveni tisak u dva stupca) je remek dijelo Kožičićeve tiskare.Ukrašeno je brojnim ksilografskim inicijalima u polugotici i drvorezima od kojih se posebno svojom veličinom i kvalitetom ističu Navještenje i Raspeće.Jezik izdanja je hrvatskostaroslavenski, znatnije kroatiziran, a na naslovnici čitamo:
U kolofonu je zapisano:
Sačuvano je 14 primjeraka i to u:Zagrebu (Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Knjižnica HAZU, Knjižnica Metropolitana), Dubrovniku (Znanstvena knjižnica), Puntu na otoku Krku (Župni ured), Londonu (Britanska knjižnica), Ljubljani (Nacionalna i sveučilišna knjižnica), Moskvi (Držani povijesni muzej), Odesi (Znanstvena knjižnica Gorki), Oxfordu (Knjižnica Bodleiana), Rimu (Središnja nacionalna knjižnica), Sankt Peterburgu (Ruska nacionalna knjižnica), Vatikanu (Vatikanska apostolska knjižnica), i Wroclawu (Sveučilišna knjižnica).
KNJIŽICE KRSTA.
To je mali obrednikm (15 cm , iz kolofona:24 lista , crno-crveni tisak). Na naslovnoj stranici se čita:
Kolofon daje podatke o završetku tiskanja:
Sačuvana su dva primjerka i to u : Parizu (Nacionalna knjižnica Nazarine) i Sankt Pterburgu (Ruska nacionalna knjižnica).Udruženi izdavači: Cankarijeva zaožba iz Ljubljane Staroslavenski zavod "Svetozar Riting" iz Zagreba izdali su 1984. godine pretisak i prijevod tog izdanja.
KNJIŽICE OD ŽITIJA RIMSKIH ARHIERJEOV I CESAROV.
To je prvo historiografsko djelo napisano i tiskano hrvatskostaroslavenskim jezikom, čiji je puni naslov :
Ta knjiga (22 cm,120 listova, jedan stupac, jednobojno, crno) je prijevod i kompilacija različitih povijesti života carevai papa (Platina: Liber de vita Christi et omnium pontificum) ali i unošenjem originalnih Kožičićevih tekstova uz mnogo podataka posebno o Muhamedu, islamu i turskome carstvu kao aktualnoj, novoj i vrlo agresivnoj velesili, čije je udarce tada osiječala cijela Europa, a i biskup Kožičić.Ovo je ujedno i prva povijest Otomanskog carstva u Hrvata.Djelo je posvečeno Tomi Nigeru, biskupu trogirskome i završava kolofonom:
Sačuvano je svega 7 primjeraka i to u : Zagrebu (HAZU), Zadru (Kaptolski arhiv), Beču (Austrijska nacionalna knjižnica), Londonu (Britanska knjižnica), Odesi (Znanstvena knjižnica Gorki), Vatikanu (Vatikanska apostolska knjižnica) i Wroclawu (Sveučilišna knjižnica).
OD
BITIJA REDOVNIČKOG KNJIŽICE.
Ovo izdanje je dugo vremena bilo nepoznato.
Njegov puni naslov je :
To je priručnik (15 cm,11 listova na papiru, jednobojni - crni - tisak) u kojemu se raspravlja o tome kakav treba biti svećenik, koje vrline i zapreke, odnosno uvjete treba ispunajvati netko da bude sposoban biti zaređen za svećenika. Najvjerojatnije je to kompilacija propisa i tradicije Svetih Otaca koje je zasigurno preveo sam Kožičić. Ujedno je to i posljednje izdanje riječke tiskare. Iz kolofona se doznaje:
Sačuvan je samo jedan primjerak u Sankt Peterburgu (Ruska nacionalna knjižnica).
Već 1532. godine Kožičić se prema
nekim dokumentima nalazi u rodnome Zadru, gdje je umro 1536.
godine. Sahranjen je u franjevačkoj crkvi sv. Jerolima na
Ugljanu, gdje mu je brat Ivan Donat podigao nadgrobni spomenik
s epitafom koji i danas stoji. O sudbini " Kožičićeve
" štamparije nema više podataka, najvjerojatnije je
s tiskarima, meštrima-štampadurima Dominikom i Bartolomeom
z Breše vraćena u Italiju.
Svojom nakladničkom i tiskarskom
djelatnošću Kožičić je učinio grad Rijeku duhovnom metropolom hrvatskoga
glagoljaštva 16. stoljeća, predstavio grad Rijeku kao razvijenu kulturnu
sredinu: središte ranoga europskoga tiskarstva i nakladništva. Kožičić
je tu osim liturgijskih knjiga tiskao i prvu svjetsku povijest na hrvatskome
jeziku, posebno prvu povijest Otomanskoga carstva, carstva koje će značajno
stoljećima utjecati na tijek hrvatske i europske povijesti, na formiranje
hrvatskoga nacionalnoga identiteta. Knjige tiskane u Kožičićevoj tiskari
razasute diljem Europe nalaze se u najpoznatijim i najvećim europskim
knjižnicama gdje se čuvaju kao najveće vrijednosti europske baština
i svjedočanstva visoke razine svjetske uljudbe. U Hrvatskoj se čuva
njih mali broj, a Rijeka, nažalost, ne posjeduje niti jednu. No time
nije umanjeno značenje ovoga grada u kojem je trajno, živo i djelujuće
strujanje europskih civilizacijskih, kulturnih, gospodarskih stremljenja
kroz potku jasne i čiste kulturne posebnosti hrvatskoga naroda koji
je kroz povijest čuvajući tu posebnost sačuvao svoj identitet: ponajprije
i ponajviše pisanom i tiskanom knjigom. Time je obogaćivao i europsku
zajednicu kojoj je od svoga dolaska u ove krajeve trajno dušom, duhovnošću
i kulturom pripadao, svjestan da time pripada i velikoj svjetskoj zajednici:
ekumeni bogatstva raznolikosti i vrijednosti na kojima se zasniva budućnost
svakoga naroda i cijeloga svijeta.
Šimun Kožičić Benja, učeni latinista,
ugledni prelat Katoličke crkve, čovjek europske kulture
i globalizirane ekumene istovremeno je i pripadnik glagoljaškoga
hrvatskoga mikrokozmosa, kojega je uz majčinu latinsku kulturu,
mletačke tradicije obitelji Contarini nosio u svojoj duši.
U njegovu liku i djelu sublimirano je trajna konstanta hrvatskoga
duhovnoga i kulturnoga bića prošlosti i današnjih dana:
njegovanje posebnosti, prožimanje, ukrštavanje različitih
kulturnih, civilizacijskih utjecaja i življenje zajedništva
kao osnovnih preduvjeta bolje i sretnije budućnosti.
|
|
|
