Posrijedi je kameni spomenik (isklesan bijeli vapnenac) visok 99,5 cm, širok 199 cm, a debeo od 7,5 do 9 cm. Izvorno je kao lijevi plutej oltarne pregrade, septuma, stajao u spomenutoj crkvi Svete Lucije, barem do 1752. g., kada je posljednji put zasvjedočeno da oltarna pregrada stoji. Kasnije je ploča postavljena na pod, kao svojevrsna nadgrobna ploča, gdje ju je 1851. prvi uočio, i na nju upozorio, kao na važan filološki spomenik, tadašnji krčki bogoslov Petar Dorčić. Gornji dio ploče zauzima bordura u obliku lozice, a na preostalom dijelu, baš kao i na nešto mlađoj Senjskoj ploči, slijedi tekst (čak stotinjak riječi u 13 redaka!). Ta ispunjenost tekstom obje ploče razlikuje od drugih istodobnih pluteja gdje na istome mjestu, umjesto teksta, stoje ornamenti. Godine 1934. Bašćanska je ploča, uz brojne peripetije i otpore mjesnog jurandvorskog stanovništva (čak i uz skrivanje ploče u podu mjesne škole), prenesena u Zagreb, prvo u Arheološki muzej, a zatim nakon konzervacije u atrij Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, gdje se i danas može vidjeti. Ploča je još uvijek u vlasništvu krčkoga biskupa (ujedno i aktualnog opata Svete Lucije), i u posljednje se vrijeme načinju rasprave o eventualnom vraćanju ploče u svoj zavičaj.

   Nakon gotovo stoljeća i pol hrvatski su se filolozi usuglasili da je vrijeme njezina nastanka prijelaz iz XI. u XII. st. Neki tako tvrde da je doista posrijedi vrijeme oko 1100. g., dok se drugi radije konkretno opredjeljuju za kraj XI. stoljeća ili pak za početak sljedećega. Naposljetku, raspon mogućnosti njezina nastanka (unatoč nekim pokušajima, iz povijesnoumjetničkog motrišta, da joj se nastanak pomakne i znatno ranije), doista nije velik: pritom se ponajviše oslanjamo na povijesne okolnosti zabilježene na ploči. Iz svega slijedi da je tekst ploče (ubilježen isprva u kartular) nastao nedugo nakon smrti kralja Zvonimira, između 1087. i 1089. g. (Čin Zvonimirova darovanja svjedoči nam vrlo važnu povijesnu činjenicu: da se vlast hrvatskoga kralja u to vrijeme protezala i na otok Krk, koji je bio pripadao Bizantskoj Dalmaciji.) Kameni ukles mogao je nastati i nešto kasnije, ali ne bitno, no to ionako nema znatniju filološku težinu. Pri uklesavanju zacijelo se nisu mijenjale izvorne grafijske i lingvističke informacije.
    Količina novosti što nam je podastro taj složeni, i nikada dokraja iščitan i protumačen tekst na planu grafije, jezika, književnosti i povijesti, toliko je važna da ga - unatoč tomu što nije i najstariji naš glagoljički spomenik (stariji su Plominski natpis, Valunska ploča, Krčki natpis, svi zacijelo iz XI. st.) i usprkos tomu što nije pisan narodnim hrvatskim jezikom (nego hrvatskim tipom staroslavenskog jezika) - nazivljemo "dragim kamenom" ili štoviše "krsnim listom" vlastite pismovne kulture.
    Za pismo kojim je natpis pisan obično se kaže da odražava prijelaz oble glagoljice u uglatu, te da sadržava neka latinička odnosno ćirilička slova. Zanimljivo je da sva pretpostavljena latinička slova mogu biti ujedno i ćirilička (M, O, N…), dok su dva slova isključivo ćirilička (V, slovo za meki poluglas).
    Do danas je iščitan čitav tekst Bašćanske ploče, ali s različitim stupnjevima pouzdanosti. Sa stalnom rezervom moramo se prihvatiti čitanja najoštećenijih dijelova: samog početka prvog retka, te petog i šestog retka. U niz najvrsnijih hrvatskih filologa koji su nastojali pridonijeti optimalnom čitanju natpisa (Franjo Rački, Ivan Črnčić, Vjekoslav Štefanić…) u drugoj se polovici XX. st. uvrstio Branko Fučić. Njegovo čitanje, od svih dosad ponuđenih, danas se uglavnom cijeni najprimjerenijim, iako dakako u pojedinostima ne i konačnim.
    Sadržaj je podijeljen u tri temeljna dijela. Prvi pripada uvodnom izričaju - invokaciji, s neobičnim početnim "azu"(=hrv.: ja): Azu vu ime Otuca i Sina i Svetago Duha. Drugi dio prepričava kartularni zapis o Zvonimirovu darivanju ledine, zacijelo za gradnju crkve Sv. Lucije (uz popis svjedoka, kletvenu formulu, i poziv na moljenje): Azu opatu Družiha pisahu se o ledine juže da Zuvinimiru kralu hruvatusky vu dni svoję vu Svetuju Luciju. I svedomi: županu Desimra Krubave, Mratinu vu Lice, Prbunebža su poslu Vinodole, Ekovu v otoce. Da iže to poreče kluni i Bog i 12 apostola i 4 evanjelisti i Svetae Lucie amen?. Da iže sde živet? moli za ne Boga. Trećemu je pak tema sama gradnja crkve: Azu opatu Dbrovitu sudahu crekuvu siju i svoeju bratiju s devetiju vu dni kuneza Kosumuta obladajucago vusu kurainu. I beše vu tu dni Mikula vu otočuci su Svetuju Luciju vu edino… Tumačenja o tome na koju se povijesnu osobu koje ime odnosi, ili o kojim se točno lokalitetima radi (i jesu li uopće posrijedi lokaliteti) ima mnogo, i oko toga kod čitača nema mnogo suglasnosti.
Odabir iz kartulara (u kojemu se bilježe važni događaji vezani za crkvu i samostan), prema svemu sudeći, nastavljao se i na desnom pluteju, koji nam nije sačuvan (nekoliko kamenih ulomaka s glagoljičkim tekstom također pronađenih u crkvi Svete Lucije, tzv. Jurandvorski ulomci) možda pripadaju toj nekadašnjoj desnoj ploči.
    Kao što smo već rekli, Bašćanska ploča nije naš najstariji jezični i pismovni (glagoljički) spomenik. Ona je, unatoč tomu, nama od najveće važnosti iz ranog razdoblja pismenosti, ponajviše po velikoj količini sačuvanoga teksta, odnosno po svim grafijskim, jezičnim, povijesnim informacijama koje nam nudi. Odatle i golema pozornost koja joj se posvećivala od samog pronalaska, polovicom XIX. st., pa sve do današnjih dana, kada obilježavamo njezinu veliku obljetnicu (900 godina nastanka i 150 godina pronalaska).